Vrela ljetna julska noć, ne u sexualnom smislu, nego vruća, bez imalo vazduha a na twitteru, sasvim slučajno, počinje neka neobavezna priča o fudbalu, ligama, nekim prošlim, ljepšim vremenima, ko je šta volio, ko šta sada voli, idoli, uzori, sportski ”neprijatelji”. Jedan za drugim se uključujemo u konzervaciju, vidimo da smo i sportski i životno skoro pa istih stavova, priče i razmišljanja se nižu u nedogled, ne može čovjek ni sve ispratiti, a ono 5 sati ujutru. Nit’ zaspivati, nit’ prekidati druženje, a još malo valja i na posao. Bila je to epska, neponovljiva noć zbog koje će, na kraju će se tako ispostaviti, ista ta grupa mojih twitter prijatelja doći na ideju i ući u projekat zvani – REFLEKTOR!

A, poslije godinu dana, na godišnjicu, evo i moje davno obećane male pričice o jednom od mojih idola, ili ti ga jednog od najomiljenijih igrača – DARIO HUBNER!

Nesvakidašnja pojava na tadašnjoj fudbalskoj sceni. Što po imenu i prezimenu – jer njegovo prezime je njemačko, po ćaći, koji je bio vojno lice iz tamo neke male oblasti koja je nekada pripadala Trstu, a gdje su digići manjina, većina su Slovenci i Švabe, što po svojoj fizionomiji koja je, kad ga vidite, najmanje fudbalska. Poslije srednje škole, a bio katastrofa učenik, zaposlio se k’o fizikaner na raznoraznim poslovima, a poslednji mu je bio u nekoj fabrici aluminijskih odljevaka. U to vrijeme je, onako, za svoju dušu, igrao u nižerazrednom lokalom klubu. Jer, fudbal mu nije bio zanimanje, nego ljubav, hobi, a poslije – kafana i rakija i cigare! Volio je popiti, a još više pušiti. Cigare su mu bile veća ljubav nego fudbal. Žmario je 2 kutije Marlbora i nije se previše obazirao na to da je to previše jer je mlad.

U toj amaterskoj ligi svaku utakmicu je davao po par komada. I onda ga je, na nekoj utakmici, primjetio neki lik, prišao mu poslije utakmice za stol u kafani, gdje se sa društvom opuštao (lik se zgrozio kad je vidio pun stol rakije i vina) i ponudio mu da pređe u njegov klub koji se takmičio u tadašnjoj četvrtoj ligi (Serie D). Problem je što je Dario u tom trenutku imao već 22 godine! (sa 22 godine il’ si već zvijezda fudbala il’ si Danilo Pantić), imao stalan posao i sigurnu platu, uz društvo i kafanu, a sada se trebalo preseliti u tamo neki nepoznati grad i malo ozbiljnije igrati. Jest da je to četvrta liga, al nije više baš toliki amaterizam. I, tako on presječe preko koljena i pristane na taj prijedlog i preseli se u Cremonu i zaigra za klub – Percogrema.

Taj period i nije nešto što se može nešto bitno izdvojiti, ali ima nešto jako jako bitno – Dario je i tu nastavio sa svojim životom, i ako se za nekog može reći da ga oslikavaju stihovi ”Kafana je moja sudbina, ženo jedina” onda je to Dario. Jer se tu, u jednoj kafani, zataleb’o k’o magare u jednu od konobarica iz čega će na kraju ispasti najljepša priča zvana – brak i njihovo dvoje djece. E, onda kreće njegova prva značajnija fudbalska priča, gdje prelazi u klub koji se zove Fano, a tamo će ga za trenera dočekati jako dobro poznato ime – Francesco Guidolin, koji će mu dati apsolutnu slobodu – što na terenu, što van terena. U stvari – i u svlačionici i na pauzi na treninzima.  Dario je na poluvremenu u svlačionici sasvim slobodno u svome ormariću držao paklu Marlbora i redovno zapalio par komada dok traje pauza. Guidolin je to znao, čuj znao, svojim očima gledao i nimalo ga sputavao, ali mu je Dario to vratio sa 30 golova i Fano izbori promociju u treću Serie C ligu. Guidolin ostvaruje svoj prvi pravi trenerski transfer (u Empoli) a Dario prestaje biti amater i sa svojih 25 punih godina(!) postaje profesionalac i potpisuje za Cesenu gdje će biti narednih 5 godina.

Zamislite scenu gdje kao pojačanje dolazi Njemac sa 25 godina u tadašnju Serie B a u stvari to je tamo neki nezgrapni brko sa tarzankom frizuricom. Malo je reći da su navijači bili ogorčeni. Čak su tad tražili ostavku tadašnjeg predsjednika Lugaresia. Vrlo brzo su pojeli sva svoja, da izvinete, govna i jedan od najljepših stadiona u Italiji, Dino Manuzzi, će sledećih 5 godina svake druge nedelje po nekoliko puta za vrijeme utakmice gromoglasno uzvikavati njegovo ime – DARIO, DARIO, DARIO!!!

Jesam vam rekao da je Dario veliki Interovac? Nisam?

E, pa Dario je veliki Interovac, k’o što je i moja malenkost, pa ima i ta neka poveznica sa njim. A, Inter je, nakon sezone 1995., kad je Dario odigrao najbolji fudbal svog života i bio najbolji strijelac Serie B, htjeo odraditi transfer, ali su se ciganisali i pokušali uvaliti Marca Delveccia. Koji je to sa gnušanjem odbio. Malo je reći da je Dario bio razočaran, a to se i odrazilo na njega, jer ko za inat sledeća sezona je bila katastrofično loša – Cesena ispada u Serie C a Dario ostvaruje transfer života – Brescia.

I, dolazi ta sezona 1997. u kojoj je Brescia novi prvoligaš, Dario ima 30 punih godina, i dalje izgleda kao neki drvosječa, velika pitanja uvijek kritički nastrojene talijanske javnosti – šta on to može u Serie A sa 30 godina, koja je u to vrijeme najjača liga na svijetu sa najboljim fudbalerima na svijetu, kako će on to protiv Maldinija, Montera, Neste a do jučer igrao protiv drugoligaških anonimusa itd itd.

Ako neko ne vjeruje u sudbinu, vjerujte da postoji – barem u Dariovom slučaju. 31.08.1997. godine!!! je datum Dariovog debija u Serie A, ali ne bilo kakvog debija – to je debi na datum na kojem zvanično u Italiji debituje BOG fudbala u poznatom i nepoznatom svemiru – RONALDO sa još nekolicinom zvijeri od pojačanja koji trebaju Interu da donesu toliko čekani Scudetto. Ja, lično gledao, treperio od uzbuđenja, jer gledam takva 2 giganta, a možete misliti kako je bilo Dariu kad mora odraditi debi protiv svog Intera.

U svari, bio je mrtav ladan, sa pola promila rakije u krvi i popušenom paklom cigareta. I, onda u 76. minutu BAM BAM – magija iz Dariove ljevice i debi GOL protiv svog Intera (okrenuo Galanttea k’o zadnjeg mlatimudana)!  Znači – muk, nevjerica, razočarenje na stadionu, razočarenje kod mene, kuva u stomaku. Ali, onda ulazi jedan momak i krade show i Ronaldu i Dariu. Ali, to je za neke druge priče. Dario je imao dobru sezonu, ali Brescia ispada a on odlučuje da ostane.

Nakon 2 sezone se opet vraćaju u Serie A i onda prisustvujemo jednom od najboljih tandema ikada – Dario i veliki Roberto Baggio. Baggio je bio čovjek od kojeg je sve polazilo a Dario plesao u šesnaestercu i rešetao. Za trenera su imali još jednog ludaka, ali trenerskog – Carla Mazzonea. I, Carlo je znao za Dariov ”zdravi život” ali se pravio da ništa ne vidi i ništa ne čuje od onoga što su mu stalno punili uši. Njemu je bio bitan teren a Brescia je, nakon što je na polusezoni na pozajmicu stigao nedokazani mlađahni Pirlo (Pirlov dolazak je ekvivalentno onoj priči o Recobinoj pozajmici u Veneziji, a obe priče su jedne od najljepših Serie A priča ikada), odigrala strašnu polusezonu.

I onda kruna karijere i transfer karijere – Piacenza

Piacenza je danas negdje u nižim ligama, imala je već nekoliko bankrota, mjenjala imena, propadala do pete lige, a tada je, te sezone, kada su ušli u Serie A platila Daria 6.000.000 tadašnjih dojč maraka!!! A, tu je bilo još jedno poznato trenersko ime koji je pošto-poto htjeo Daria – Walter Novellino 

I, šta su dobili?

Dobili još veća i još gora pitanja smrdljivih novinara – čime su se počeli drogirati kad su za matorog igrača od 34 godine iskeširali toliku lovu? Da, Dario je imao pune 34 godine kada je ostvario transfer karijere!

I, bolila ga je ona stvar k’o šta priča. Jeste potpisao ugovor za 1.000.000 DM po sezoni ali je nastavio piti Grape, pušiti Marlboro i spucao 24 gola i postao najbolji strijelac lige. I nije bilo golmana kojeg nije probušio. Ono što još treba reći je, a što je zanimljivo iz njegovog života, da pored toga što nije ispunio dječački san da zaigra za Inter, nikada nije zaigrao ni za Italiju.

U nekom intervju je rekao da mu je neigranje za Italiju teže palo nego što nikada nije zaigrao za Inter.

Laže k’o pas!

Jednom je nevoljko priznao da se sav tresao što je onomad zabio Interu na debiju. Nebitno!

Za Italiju NIKADA nije zaigrao ni sekunde, iako je imao takvu sezonu u Piacenzi k’o što nisu imali mnogo bolji i mnogo poznatiji napadači. Ali, Italiju nisu vodili Guidolin, Mazzano ili Novellino. Italiju je vodio Trapattoni, kojemu je rezultat bio na prvom mjestu i kod kojeg su, uglavnom, igrale tadašnje zvijezde.

Ovo je bila pričica o čovjeku koji nije planirao postati fudbaler, koji nije robovao fudbalu  kao fudbalu-poslu (nije pazio šta jede i pije, nije pazio koliko ima sna, nije mu bilo bitno jel ima roze, bijele ili neke obične najjeftinije kopačke, nije stavljao gel, nije se redovno brijao) nego je doživljavao fudbal kao fudbal-ljubav (poslije milionskog transfera u Piacenzu od prvog većeg iznosa kupio je kompletnu opremu za onaj nižerazredni klub gdje je počeo), koji je imao sreće što je imao ljude sa razumijevanjem koji mu nisu ništa branili, nego mu dozvoljavali da radi i konzumira ono što je volio više od fudbala – od ćaće koji mu je donosio rakiju skrivenu u flašice od vode, preko svih trenerskih imena koji nisu bili čelični prema njemu jer su znali da treniraju veličinu – prije svega ljudsku a tek onda fudbalsku.

Ovu pričicu posvećujem svojim prijateljima i braći sa REFLEKTORA, među kojima možda ima neko ko će se pronaći u Dariovoj životnoj priči, a posvećujem je i svome kumu koji sa 44 godine i dalje pleše po nižerazrednim seoskim livadama, gdje je fudbal u drugom planu – u odnosu na druženje i opuštanje uz pivo!